Samo Sveto Pismo nadahnuto Svetim Božjim Duhom daje točne odgovore na svako pitanje koje bi svaki kršćanin trebao znati. Četiri evanđelista: Matej, Marko, Luka i Ivan, u Novom zavjetu svjedoče o Isusovom rođenju kroz Mariju. Nijedan nigdje ne spominje da je Marija bila sveta ni prije Isusovog rođenja, a ni poslije. Isto tako ni sam Isus Krist, Božji jedinorođeni Sin, nijednom nije rekao ili napisao ni u Starom, a ni u Novom zavjetu da je Marija bila sveto žensko biće. Naprotiv, Isus u svom govoru kaže i rukom pokazuje tko je Njegova mati, braća i sestre; „Dok on još govoraše k ljudima, gle, mati njegova i braća njegova stajahu napolju i čekahu da govore s njime. I neko mu reče: evo mati tvoja i braća tvoja stoje napolju, radi su da govore s tobom. A on (Isus) odgovori i reče onome što mu kaza: ko je mati moja, i ko su braća moja? I pruživši ruku svoju na učenike svoje reče: eto mati moja i braća moja. Jer ko izvršuje volju oca mojega koji je na nebesima, onaj je brat moj i sestra i mati.“ (Matej 12,46-49)

         Evanđelist Matej u svojoj trinaestoj glavi opisuje 7 priča kojima je Isus poučavao narod; „I kad svrši Isus priče ove, otide odande. I došavši na postojbinu svoju, učaše ih po zbornicama njihovijem tako da mu se divljahu, i govorahu: otkud ovome premudrost ova i moć? Nije li ovo drvodjeljin sin? ne zove li se mati njegova Marija, i braća njegova Jakov, i Josip, i Šimun, i Juda? I sestre njegove nijesu li sve kod nas? Otkud njemu ovo sve? I sablažnjavahu se o njega. A Isus reče im: nema proroka bez časti osim na postojbini svojoj i u domu svojemu. I ne stvori ondje čudesa mnogijeh za nevjerstvo njihovo.“ (Mat.13,53-58)

         Jedan veliki američki pisac u svojoj knjizi pod naslovom TKO SU BRAĆA MOJA? piše: „Sinovi Josipovi bili su daleko od toga da budu naklonjeni Isusu i Njegovom djelu. Izvještaji o Njegovom životu i djelovanju koji su doprli do njih izazvali su kod njih iznenađenje i negodovanje. Slušali su kako On cijele noći provodi u molitvi, kako se cijelog dana oko Njega okuplja mnoštvo ljudi, kako ne daje sebi ni toliko vremena da može jesti. Njegovi prijatelji su smatrali da se On premara tolikim neprestanim radom i nisu mogli objasniti sebi Njegov stav prema farizejima, a neki su strahovali da ne poremeti umom.
         Njegova braća čuvši sve to, kao i optužbu farizeja da On đavole izgoni pomoću sile sotonine, duboko su osjećali predbacivanje zbog srodstva s Njim. Znali su koliku su uzbunu napravile Njegove riječi i Njegova djela, te su se ljutili ne samo zbog Njegovih smjelih istupanja, već i zbog Njegovih žigosanja farizeja i književnika. Odlučili su da Ga uvjere ili prisile da prestane s takvim radom, te su nagovorili Mariju da im se pridruži, nadajući se da će, zahvaljujući Njegovoj ljubavi prema majci, biti u stanju da Ga privole da bude obazriviji.
         Isus je baš prije toga po drugi put izvršio čudo iscjeljenja jednog čovjeka koji je bio oduzet, slijep i nijem, te su farizeji ponovili optužbu: „Pomoću kneza đavolskoga izgoni đavole.“ (Mat.9,34). Krist im je otvoreno rekao da se oni odvajaju od izvora blagoslova time što djelo Svetog Duha pripisuju sotoni. Može se oprostiti onima koji su govorili protiv samog Isusa ne shvaćajući Njegov božanski karakter, jer pomoću Svetog Duha mogu doći do toga da uvide svoju grešku i da se pokaju. Ma kakav bio grijeh, krivica se može oprati u krvi Kristovoj, ako se duša pokaje i ako vjeruje, ali onaj koji odbacuje djelo Svetog Duha postaje potpuno nepristupačan kajanju i vjeri. Duhom Gospod djeluje na srce, i kad ljudi svjesno odbacuju Duha i tvrde da je On od sotone, oni time prekidaju vezu kojom Bog može općiti s njima. Kad se djelo Svetog Duha konačno odbaci, onda Bog ne može ništa više učiniti za dušu.“

         Ni sama Marija (Isusova majka) nije razumjela Kristovu misiju koju je prihvatio da izvrši. Ona je i sama krenula utjecati na Isusa da se pokori rabinima jer je i sama po rođenju bila Židovka od židovske nacije. Ona je isto poštovala sve uredbe koje je Bog dao židovskom narodu. To čitamo u Evanđelju po Luki 2,41-45: „I roditelji njegovi iđahu svake godine u Jeruzalem o prazniku pashe. I kad mu bi dvanaest godina, dođoše oni u Jeruzalem po običaju praznika. I kad dane provedoše i oni se vratiše, osta dijete Isus u Jeruzalemu; i ne znade Josip i mati njegova; nego misleći da je s društvom, otidoše dan hoda, i stadoše ga tražiti po rodbini i po znancima. I ne našavši ga vratiše se u Jeruzalem da ga traže. I poslije tri dana nađoše ga u crkvi gdje sjedi medju učiteljima, i sluša ih, i pita ih. I svi koji ga slušahu divljahu se njegovu razgovoru i odgovorima. I vidjevši ga začudiše se, i mati njegova reče mu: sine! šta učini nama tako? Evo otac tvoj i ja sa strahom tražasmo te. I reče im: zašto ste me tražili? Zar ne znate da meni treba u onom biti što je oca mojega? I oni ne razumješe riječi što im reče. I siđe s njima i dođe u Nazaret; i bijaše im poslušan. I mati njegova čuvaše sve riječi ove u srcu svojemu.“

         Ovim se potvrđuje da Marija, Isusova majka, nije bila Sveta Marija. Ako bi danas neka majka tako zaboravila svoje dijete od 12 godina i nastavila cijeli dan s društvom u pričanju a ne misleći na svog sina (Bog im je nebeski povjerio da se brinu za njega dok ne bude otpočeo sa svojom misijom. Po židovskom običaju tek od 27 godina su prvenci postajali svećenici u domu Gospodnjem), što bi današnji svijet rekao za takvu majku, koja je tako bezbrižno nastavila put cijeli dan bez svog sina jedinca? Bi li rekli da je ta žena sveta ili ne?

         Kršćani trebaju proučavati proročanstva koja se opisuju u Bibliji koju su napisali ljudi pod utjecajem Duha Svetoga. Kad god je došlo vrijeme da se ispuni neko proročanstvo, puno puta je Gospod slao anđela Gabriela da vijest od nebeskog prijestolja, tj. od Boga, donese vjernicima na zemlju. Kad se približilo vrijeme da Krist dođe na zemlju kako su Ga proroci opisali, prvo je pred Kristom trebao doći Ivan Krstitelj da pripremi narod za Isusov dolazak. Tada se anđeo Gabriel pojavio i kaže: „A anđeo reče mu: ne boj se Zaharija; jer je uslišena tvoja molitva: i žena tvoja Elizabeta rodiće ti sina, i nadjeni mu ime Ivan. I biće tebi radost i veselje, i mnogi će se obradovati njegovu rođenju. Jer će biti veliki pred Bogom, i neće piti vina i sikera; i napuniće se Duha svetoga još u utrobi matere svoje: I mnoge će sinove Izraelove obratiti ka Gospodinu Bogu njihovome; I on će naprijed doći pred njim u duhu i sili Ilijinoj da obrati srca otaca k djeci, i nevjernike k mudrosti pravednika, i da pripravi Gospodinu narod gotov. I reče Zaharija anđelu: po čemu ću ja to poznati? Jer sam ja star i žena je moja vremenita. I odgovarajući anđeo reče mu: ja sam Gabrijel što stojim pred Bogom, i poslan sam da govorim s tobom i da ti javim ovu radost. ... A poslije ovijeh dana zatrudnje Elizabeta žena njegova...“ (Luka 1,11-25)

         Kada je Ivan Krstitelj otpočeo svoju vijest: „pokajte se, jer se približi carstvo nebesko.“, farizeji su poslali svoje izaslanike da pitaju Ivana tko je on. „I zapitaše ga: ko si dakle? Jesi li Ilija? I reče: nijesam. Jesi li prorok? i odgovori: nijesam. A oni mu rekoše: ko si? da možemo kazati onima što su nas poslali: šta kažeš za sebe? Reče: ja sam glas onoga što viče u pustinji: poravnite put Gospodinov; kao što kaza Izaija prorok.“ (Ivan 1,21-23)

         Prorok Izaija još prije oko 700 godina prije pojave Ivana Krstitelja kao Kristovog preteče, piše: Glas je nekoga koji viče: pripravite u pustinji put Gospodinov, poravnite u pustoši stazu Bogu našemu. Sve doline neka se povise, i sve gore i bregovi neka se slegnu, i što je krivo neka bude pravo, i neravna mjesta neka budu ravna.“ (Izaija 40,3.4). Samo oni vjernici koji su proučavali proročanstva u Starom zavjetu su mogli prepoznati ispunjenja onih proročanstava u Novom zavjetu kada su se počela ispunjavati. Tako je Ivan Krstitelj uputio vjernike tadašnjeg vremena na proročanstva i točno je znao koje proročanstvo njegova vijest ispunjava. Kada je rekao: „sve gore i bregovi neka se slegnu.“, on time kaže: Visoke glave neka se pognu. On je farizeje nazvao „Porod aspidin.“ (Matej 3,7). Pravi Božji vjesnici, koje Bog bira, smjelo ukoravaju ne samo crkvene vođe, nego i careve zemaljske. Tako je i Ivan Krstitelj ukorio cara Heroda jer je uzeo ženu svoga brata. Herod je prekršio sedmu zapovijed Božju: „Ne čini preljube.“, a i desetu isto: „Ne poželi žene bližnjega svojega.“ Herod je omrznuo na Ivana i svezao ga i bacio u tamnicu. Ali na dan Herodovog rođendana Herodijada je napravila slavlje i njena kći je plesala da zadovolji goste. To je Heroda razveselilo i obećao joj je da će joj dati što zatraži. Ona je, poučena od svoje majke, zatražila da se donese Ivanova glava i tako se ispunila Herodijadina želja da uništi glas ukora. To čitamo u Mateju 14,1-11.

         Za vrijeme cara Heroda je i Isus bio rođen. U vezi Njegovog rođenja čitamo u Novom zavjetu. S obzirom da nemaju svi Biblije, prepisujemo redom kako je napisano u Svetom Pismu.
         „A rođenje Isusa Krista bilo je ovako: kad je Marija, mati njegova, bila isprošena za Josipa, a još dok se nisu sastali, nađe se da je ona trudna od Duha svetoga. A Josip muž njezin, budući pobožan, i ne hoteći je javno sramotiti, namisli je tajno pustiti. No kad on tako pomisli, a to mu se javi u snu anđeo Gospodnji govoreći: Josipe, sine Davidov! ne boj se uzeti Marije žene svoje: jer ono što se u njoj začelo od Duha je svetoga. Pa će roditi sina, i nadjeni mu ime Isus; jer će on izbaviti svoj narod od grijeha njihovijeh. A ovo je sve bilo da se izvrši što je Gospodin kazao preko proroka koji govori: Eto djevojka će zatrudnjeti, i rodiće sina, i nadjenuće mu ime Emanuel, koje će reći s nama Bog. Kad se Josip probudi od sna, učini kao što mu je zapovijedio anđeo Gospodinov, i uzme ženu svoju. I ne znadijaše za nju dok ne rodi sina svojega prvenca, i nadjede mu ime Isus.“ (Matej 1,18-25). Ovdje se događaj opisuje od strane Josipa. Ali i ovo proročanstvo u vezi Isusovog rođenja je prorok Izaija pisao oko 700 godina prije nego što se proročanstvo ispunilo. „Zato će vam sam Gospod dati znak: eto djevojka će zatrudnjeti i rodiće sina, i nadjenuće mu ime Emanuel. (Izaija 7,14)

         Oko tri mjeseca prije nego se Ivan Krstitelj rodio, anđeo Gabriel je bio poslan od Gospoda u grad galilejski po imenu Nazaret „K djevojci isprošenoj za muža, po imenu Josipa iz doma Davidova; djevojci bješe ime Marija. I ušavši k njoj anđeo reče: raduj se blagodatna! Gospodin je s tobom, blagoslovena si ti među ženama. A ona vidjevši ga poplaši se od riječi njegove i pomisli: kakav bi ovo bio pozdrav? I reče joj anđeo: ne boj se, Marija! Jer si našla milost u Boga. (Pitanje: Tko treba milost? Grešnici ili pravednici?)

I evo zatrudnjećeš, i rodićeš sina, i nadjeni mu ime Isus. On će biti veliki, i nazvaće se sin najvišega... A Marija reče anđelu: kako će to biti kad ja ne znam za muža? I odgovarajući anđeo reče joj: duh sveti doći će na tebe, i sila najvišega osjeniće te; zato i ono što će se roditi biće sveto, i nazvaće se sin Božij. I eto Elizabeta tvoja tetka, i ona zatrudnje sinom u starosti svojoj, i ovo je šesti mjesec njojzi, koju zovu nerotkinjom. Jer u Boga sve je moguće što reče. A Marija reče: evo sluškinje Gospodinove; neka mi bude po riječi tvojoj. I anđeo otide od nje. A Marija ustavši onijeh dana otide brzo u gornju zemlju u grad Judin.“ (Luka 1,27-39)

         Sada opet pitanje: Je li ikada Gospod posvetio Mariju od njenog rođenja, udaje ili poslije Isusovog rođenja? Je li bila sveta kroz cijeli njezin život i do njene smrti? Ako nigdje u Bibliji nema nijedne riječi da je ikada Marija bila Sveta Marija, pa onda tko je posvetio Mariju nekoliko stotina godina poslije njezine smrti? Opet drugo pitanje: Otkud toliko svetaca u mnogim kršćanskim crkvama a ponajviše u Katoličkoj crkvi? Tko je posvećivao ljude i žene u kršćanskoj eri? Zašto toliko crkvenih idola od drveta i kamena koji ne vide i ne čuju, kada druga Božja zapovijed jasno kaže: „Ne gradi sebi lika rezana, niti kakve slike od onoga što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodi ispod zemlje. Nemoj im se klanjati niti im služiti, jer sam ja Gospodin Bog tvoj, Bog revnitelj, koji pohodim grijehe otačke na sinovima do trećega i do četvrtoga koljena, onijeh koji mrze na mene; a činim milost na tisućama onijeh koji me ljube i čuvaju zapovijesti moje.“ (2.Moj.20,4-6)

         Ovo je „Tako govori Gospod.“ To je Božji zakon i po tom zakonu bit će suđen sav narod na zemlji. I sam Isus nas uči: „Jer vam zaista kažem: dokle nebo i zemlja stoji, neće nestati ni najmanjega slovca ili jedne title iz zakona dok se sve ne izvrši.“ (Matej 5,18). Dakle, još uvijek postoji isto nebo i ista zemlja, a tako je i s Božjim zakonom. U zakonu se otkriva Božji karakter. Njegov karakter se ne mijenja, isto tako i Božji zakon se ne mijenja. Ljudski zakoni se mijenjaju jer ljudi na zemlji su nesavršeni, tj. grešnici, tako su i ljudski zakoni nesavršeni i moraju se često mijenjati. Ali Božji zakon je savršen kao i sam Bog u svome karakteru.

         Kršćanske crkve bi bile čiste od idola ako bi odbacile zabludu o besmrtnosti duše. To veliko zlo je izašlo direktno iz sotoninih usta još u Edenskom vrtu kad je zmija rekla Evi: „Nećete vi umrijeti; Nego zna Bog da će vam se u onaj dan kad okusite s njega otvoriti oči, pa ćete postati kao bogovi i znati što je dobro što li zlo.“ (1.Moj.3,4.5). Zmija, tj. sotona kaže da i ako prekrše Božji zakon neće umrijeti, nego će postati kao bogovi, tj. njihova duša neće umrijeti, nego ona postaje kao Bog koji živi vječno, tj. besmrtan je. Tako su tu zabludu prihvatile mnoge kršćanske crkve. Otuda proizlaze i sveci koji su davno pomrli i spomen im se zaboravio kako nam to piše mudri Salomon: „Jer živi znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa niti im ima plate, jer im se i spomen zaboravio. I ljubavi njihove i mržnje njhove i zavisti njihove nestalo je, i više nemaju dijela nigda ni u čemu što biva pod suncem.“ (Prop.8,5.6) Pa onda zašto da vjerujemo da i poslije smrti duša čovječja živi, kada nigdje u Bibliji nema nijedene riječi da duše umrlih idu na nebo ako nisu grešnici, a ako jesu grešnici, oni poslije svoje smrti odlaze u pakao ili u neko čistilište pa poslije očišćenja izlaze iz čistilišta i odlaze u nebo.

         Ako bi to bilo istina, zašto bi Isus trebao doći po drugi put, kako to čitamo u Bibliji: „Jer će sam Gospodin sa zapoviješću, s glasom arhanđelovijem, i s trubom Božijom sići s neba; i mrtvi u Kristu uskrsnuće najprije; A potom mi živi koji smo ostali, zajedno s njima bićemo uzeti u oblake na susret Gospodinu na nebo, i tako ćemo svagda s Gospodinom biti.“ (1.Sol.4,16.17)

         Ako su duše umrlih već u nebu, zašto treba Isus opet doći i uskrsnuti iz groba tijela umrlih? Pravedni Job kaže o svom čvrstom vjerovanju o onome poslije njegove smrti: „Ali znam da je živ moj iskupitelj, i na pošljedak da će stati nad prahom. I ako se ova koža moja i raščini, opet ću u tijelu svom vidjeti Boga. Ja isti vidjeću ga, i oči moje gledaće ga, a ne drugi.“ (Job 19,25-27)

         Tako, nakon svih ovih biblijskih svetih dokumenata, opet pitanje: Je li Marija bila sveta? I je li ona „Mati Slobode“? Tko je glavni uzročnik svih ratova i na nebu i na zemlji? „I posta rat na nebu. Mihailo i anđeli njegovi udariše na aždahu, i bi se aždaha i anđeli njezini. I ne nadvladaše, i više im se ne nađe mjesta na nebu. I zbačena bi aždaha velika, stara zmija, koja se zove đavo, i sotona, koji vara sav vasioni svijet, i zbačena bi na zemlju, i anđeli njezini zbačeni biše s njom.“ Sam Isus kaže: „Čućete ratove i glasove o ratovima...Jer će ustati narod na narod i carstvo na carstvo; i biće gladi i pomori, i zemlja će se tresti po svijetu...I tada će se mnogi sablazniti, i drug druga izdaće, i omrznuće drug na druga. I izićiće mnogi lažni proroci i prevariće mnoge. I što će se bezakonje umnožiti, ohladniće ljubav mnogijeh. Ali koji pretrpi do kraja blago njemu. I propovijediće se ovo evanđelje o carstvu po svemu svijetu za svjedočanstvo svijem narodima. I tada će doći pošljedak.“ (Matej 24,6-14)

         Ako povjerujemo iz svetih biblijskih dokumenata da je sotona uzročnik svih ratova i na nebu i na zemlji, kakve veze ima Marija, Isusova mati, s današnjim ratovima, kada je Marija u grobu već oko dvije tisuće godina? Marija je bila dobra i vjerna duša tog vremena i ona je povjerovala u riječi anđela Gabriela. Ona je rekla: „Neka mi bude po riječi tvojoj.“ Ali Marija je pravila greške u svom životu i njoj je isto kao i nama potrebna Kristova krv za oproštenje grijeha. Ona leži u grobu i čeka kad Isus dođe po drugi put. Tada će svi pravednici uskrsnuti, jer vjerom u Kristovu krv pomirenja s Bogom ustat će iz svojih grobova i Marija zajedno s njima. I tada ćemo svagda s Gospodom biti. To je nada svih vjernih duša na zemlji.

         U prvom biblijskom dokumentu čitamo: „Poslije govoraše Kain s Abelom bratom svojim. Ali kad bijahu u polju, skoči Kain na Abela brata svojega i ubi ga.“ (1.Moj.4,8). „Kain bješe od nečastivoga i zakla brata svojega. I za koji ga uzrok zakla? Jer djela njegova bijahu zla, a brata mu pravedna.“ (1.Ivanova 3,12). Mi se danas nalazimo na istoj zemlji gdje je Kain ubio svog brata. „Tada reče Gospodin Kainu: gdje ti je brat Abel? A on odgovori: ne znam; zar sam ja čuvar brata svojega? A Bog reče: šta učini! glas krvi brata tvojega viče sa zemlje k meni. I sada da si proklet na zemlji, koja je otvorila usta svoja da primi krv brata tvojega iz ruke tvoje.“ (1.Moj.4,9-11)

         Zemlja je puna ljudske krvi i veliko prokletstvo pohađa ovu zemlju. I to će trajati dok Isus ponovno ne dođe i učini kraj. Ova zemlja je jedna crna točka u svemiru i bit će vatrom očišćena od grijeha i grešnika. „Zato tadašnji svijet bi vodom potopljen i pogibe. A sadašnja nebesa i zemlja tom istom riječi zadržana su te se čuvaju za dan strašnoga suda i pogibli bezakonijeh ljudi.“ (2.Petr.3,6.7) Amen! L. G.